I nek je i tvojoj lijepo veličini
Kad me vidiš kako, dok se rosom blažim,
Ljubujem sa suncem i ništa ne tražim
Pred velikim morem što mi cvijet opčini.

Vjetrovi i kiše, sve soli života,
I svi što pod stijenjem k nepoznatom brode,
Svjedočite kako opi me ljepota.

Dok upijam kamen, dok nas srče žega,
Daj mi, Bože, kušat slatki vrč slobode
Kad već nisam more, moćnije od svega.

Kapara nek budem, san sna posljednjega.

Istu postelju dijele kamen i more, istu
gorčinu neba i isti miris, iste su im
molitve i na isti način posvećeni su
vjetru od kojeg poznajemo samo jedno
lice jer sva su druga djeca nespoznatog

To što se misli da su u opreci ništa ne
znači jer na jednaki način cvate more
i kamen otvara svoje žile soku kapare

Nitko nema tako darežljiv pupoljak, nitko
nema toliko ljeta u izobilju i nitko
ne ćuti koliko su more i kamen bliski
kao kapara čiji ti pupoljak nudim da se
pomirimo sa svime što sol naših susreta
razblažuje i u obraze nam tjera nemir

Način na koji kapara sisa kamen jednak je
naletima mora kad objubljuje obalu i
rastvara žile vremena što sve njegove
pukotine čini tajanstvenijima i što sve
kani izjednačiti pred licem nepoznatog

Pitati treba kljun ptice odakle mu sjeme,
pitati treba da li je dovoljan pupoljak
što se uzaludno propinje k cvijetu
i zadržava se u tako čednom nemiru
da ga poželiš i da mu ispuniš to što mu
pod mladolikim lišćem nestrpljivo bubri

Kao ljubavnici su kamen i more a kaparama
kao da više i ne treba nego da to posvjedoče

(iz knjige "Oteto iz tmine", izd. Logos, Split, 1990.,str.31.)

SNIMIO:FEĐA KLARIĆ
sv.NEDIJA 9.LIPNJA 2001.